www.mnovine.biz

Piše: Božena Malekoci - Oletić

Narod smo sklon emocijama i srce nam je važnije od razuma, zbog toga realnost doživljavamo prema onome kako nešto osjećamo, a ne onako kakvo je objektivno stanje. Nešto volimo ili ne volimo, pa prema tome nagrađujemo ili kažnjavamo. Za ovih praznika boravila sam u Sloveniji gdje se u jednom društvu povela rasprava o tome zašto je pretvorba i privatizacija kod nas imala sasvim drugačiji tijek nego ona u Sloveniji. Naime, kod njih nije došlo do tako dramatičnog raslojavanja pa ni drpanja u stilu tko je jamio je jamio kao kod nas. No, treba ni idealizirati da tamo također nije bilo devijacija, bilo ih je, ali ipak se to ne može uspoređivati. Kad smo već u razgovoru uspoređivali stanje ovdje i ondje, zanimljiva je upravo opaska s njihove strane o nama. Dobro ju je čuti budući da su gledano sa strane stvari objektivnije nego kada čovjek neku stvar ocjenjuje iznutra. Dakle, njihova ocjena zašto je privatizacija kod nas imala sasvim drugi ishod nego kod njih, gledano sa slovenske strane, zvuči ovako. - Vi ste emotivni i u situaciji kad se privatizacija provodila vaši su građani podlegli osjećaju sve za Hrvatsku, a slovenski građani daju sve za Sloveniju samo do one granice kada ne dođe do njihova džepa. A kad dođe do njihova džepa, e, onda se u ruke uzima kalkulator i pravi računica, što to "sve" znači za svakog građanina osobno.
I doista je tako. Kada su se u Hrvatskoj počele događati privatizacijske nepodopštine, naši su građani pokorno mjesecima hodali na posao i trpjeli za "našu firmu" i pod cijenu da ne primaju plaću, premda u toj istoj firmi nisu imali ni jednu jedincatu dionicu, jer su je preuzeli kojekakvi menadžeri i uredno pelješili. No, naši su se ljudi još uvijek osjećali i danas se osjećaju kao da je nešto njihovo, premda je vlasnički odavno prešlo u tuđe ruke, samo zato jer su se pred nekoliko desetljeća zaposlili u toj firmi. Taj osjećaj je toliko jak da do danas nisu uzeli kalkulator u ruke i počeli računati što se meni osobno isplati, gdje je meni osobno bolje i što ja moram učiniti da meni osobno bude bolje, Ne, oni se još uvijek muče s pogrešnim osjećajem da će njima biti bolje kad firmi, u kojoj ni na koji način ne mogu utjecati na poslovnu politiku, bude bolje. Tako je i sa stanjem u državi gdje pasivna većina očekuje pojavu nadnaravnih pojedinaca koji bi trebali donijeti bolje sutra svima, a ne samo njima. Umjesto da ti pasivni pojedinci isti čas uzmu kalkulator u svoje ruke i počnu računati što određena odluka znači za njih osobno.
Pasivnim ponašanjem, pristajanjem na ponižavajući položaj u ime bolje budućnosti na dugom štapu lopovima držimo vreću ili ljestve kojima se drugi penju po ljestvici društvenog uspona uz našu pomoć i prešutni blagoslov. U tome je izgubljena naša nedužnost od krivnje. Uvijek postoji mogućnost izbora, na poštivanju svoje časti i postavljanju čvrste granice dokle kompromis može ići. Ne postavite li tu granicu, lakše će vas zgaziti. A bez temeljnog osjećaja samopoštovanja i samopouzdanja nema ni osobnog ni društvenog ni gospodarskog napretka.